Za publiku u japankama

Otkako je 1976. Danijel Marušić (1931–2009) prvi put u nekadašnjoj osorskoj katedrali, poslije crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, organizirao prvih nekoliko koncerata, čime su bile rođene Osorske glazbene večeri (OGV), taj je ljetni festival sačuvao temeljne smjernice utemeljitelja i to je zacijelo njegova glavna značajka te hvalevrijedna i prepoznatljiva legitimacija. Naime, Marušić je bio iskreni štovatelj hrvatske umjetničke tvorbe na svim područjima i svih povijesnih razdoblja pa je stoga bilo najlogičnije da „svojem“ festivalu utisne biljeg nacionalne, domoljubne osviještenosti i u središte pozornosti stavi djela hrvatskih skladatelja svih generacija i stilskih usmjerenja. Dakako, riječ je o glazbi s predznakom klasična, dakle ona koja traži ozbiljnost, disciplinu, rad i dakako najviše stupnjeve nadarenosti. Marušićeva je ideja srećom zaživjela i opstala, eto, pune 42 godine, a nakon utemeljiteljeve smrti nastavili su je umjetnički ravnatelji Berislav Šipuš i Ivana Kocelj, a od prošle godine i novoimenovani Branko Mihanović, profesor oboe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kako je od 2011. festival u malom, drevnom Osoru smještenu na prevlaci otoka Cresa i Lošinja ušao u kategoriju nacionalnih festivala, poboljšana je financijska potpora i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, uz lokalne i druge sponzore, osigurava njegovu opstojnost koju vodi Hrvatska udruga OGV na čelu s obiteljskim nasljednikom, mladim povjesničarom umjetnosti Matkom Matijom Marušićem. Sažeto rečeno to znači da su svake godine OGV posvećene nekom hrvatskom skladatelju, da se od svakog solista i ansambla, a sudjeluju pretežno hrvatski glazbenici, traži izvođenje nekog djela hrvatskog skladatelja i da se u Osoru predstavljaju praizvedbe djela hrvatskih autora koje stimulira isto državno ministarstvo. Doista, time OGV traju kao jedan od pomno osmišljenih ljetnih festivala na jadranskoj obali, a činjenica da koncerte posjećuju stotine ne samo domaćih posjetitelja nego uglavnom strani gosti, brojni turisti željni kulturnog događaja, dobra je prigoda za afirmaciju hrvatske glazbene kulture u cjelini.

Ovogodišnje 42. OGV bile su posvećene Ivanu Brkanoviću (1906–1987) u povodu 30. obljetnice smrti i njegovu sinu Željku (1937) kao dar za 80. rođendan, a uz više njihovih skladbi i opusa iz pera hrvatskih skladatelja praizvedena su nova djela Željka Brkanovića i četvorice njegovih bivših studenata, budući da je on profesor kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, i to Ivana Končića (1988), Tibora Szirovicze (1981), Ivana Josipa Skendera (1981) i Dubravka Palanovića (1977).

Branko Mihanović vrlo je ambiciozno sastavio program 42. OGV pokazavši dobru informiranost o tome tko su trenutno uspješni hrvatski, ali i međunarodni solisti i ansambli, a u pogledu njihovih programa također je posvetio pozornost uključenosti djela iz opusa skladatelja svečara kao i vrijednih partitura europske klasične glazbene baštine. Osiguravši financijsku pomoć Austrijskog foruma u Zagrebu, a u okviru Kulturne godine Hrvatska–Austrija, kao i Izraelskog veleposlanstva u Hrvatskoj, omogućio je osorskoj publici i dva sjajna koncerta, i to program MoZuluArt sa sudjelovanjem europskih, ali i trojice šarmantnih afričkih pjevača iz Zimbabvea, koji su za više stotina slušatelja na trgu pred crkvom izvodili razigranu mješavinu euro-zulu glazbe s odjecima Mozartovih tema, kao i interpretativno savršen Gudački kvartet Aviv iz Izraela, koji je uz nezaboravne izvedbe Haydnova i Schubertova kvarteta vrhunski izveo i Prvi gudački kvartet Ivana Brkanovića. Od inozemnih su gostiju muziciranjem oduševili i članovi puhačkog kvinteta Slowind iz Ljubljane te pretežno srpski glazbenici okupljeni u sastavu Synergia 6, u kojemu uz članice Beogradske filharmonije Tijanu i Kseniju Milošević te srpsko-kanadskog sjajnog klarinetista Milana Miloševića sviraju još i pijanist Dejan Sinadinović i poznati hrvatski fagotist Žarko Perišić te nedvojbena „zvijezda u usponu“, violinist i violist Nemanja Radulović, čija je stalna adresa u Parizu. Posebna je pak senzacija bio koncert savršenih pjevača okupljenih u oktetu Voces8 iz Londona, koncert koji je publika ocijenila najvišim pohvalama i tako postavila na prvo mjesto u prvi put provođenoj anketi.

Odlični Zagrebački kvartet i Kvartet Papandopulo, koji su 16. srpnja svečano otvorili festival, osvjetlali su obraz zajedno s basom Antom Jerkunicom, a o sudjelovanju Ansambla Cantus pod ravnanjem Berislava Šipuša s vrsnom sopranisticom Ivanom Lazar te osobito o izvedbi komorne opere Medvjed Williama Waltona, u kojoj je osobito briljirala mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, a ravnao Ivan Josip Skender, bilo bi, kao i o „mini festivalu“ koji tradicionalno osmišljava violončelistica svjetskog glasa Monika Leskovar, moguće ispisati cijeli traktat. Dakako i o novoj sjajnoj zvijezdi na hrvatskom pijanističkom nebu Lovri Marušiću trebalo bi mnogo više reći, a ne smije se zanemariti ni koncert Riječkog klavirskog trija sa sopranisticom Klasjom Modrušan i Vokalnog ansambla Antiphonus s dirigentom Tomislavom Fačinijem, koji je 19. kolovoza izvedbom Monteverdijeva oratorija Vespro della Beata Vergine zaključio doista veoma bogatu seriju vrhunske glazbene ponude.

Publike je uvijek bilo dovoljno, ponekad i u neobično velikom broju, a to da na koncerte dolaze ležerno odjeveni, ponekad i neprimjereno razgolićeni, te da nerijetki plješću i među stavcima, dio je svakako „ljetnoga folklora“. Pa ipak, visoka razina izvedbi trajno je bila popraćena gromoglasnim pljeskom, a nedvojbeno valja imati na umu i činjenicu da ipak nikada ne znamo tko je i čime se profesionalno bavi gost u kupaćim gaćama na jadranskoj plaži! Stoga su ozbiljnost, disciplina i visoka profesionalnost interpreta uvijek najbolje jamstvo za uspješnost. A uspješnosti u Osoru ni ovoga puta nije nedostajalo, o čemu mogu pouzdano svjedočiti jer festival posjećujem već jubilarnih četrdeset godina!